i da je Njegovom Riječju nadahnuo Merjemu, i da je Duh od njega, da je Džennet Istina i da je Vatra istina - Allah će ga uvesti u džennet kakva god djela da je imao.“ (Muttefekun alejh)
Buharija i Muslim biljeze hadith Itbana: „Zaista je Allah zabranio vatri da gori čovjeka koji kaže la ilahe illallah, a time ne želi ništa drugo do Allahovo lice.“ (Tj. ulazak u dženet i najveću nagradu -gledanje u Allahovo lice op.p.)
Šejh Abdurrahman ibn Hasen, rahimehullah, u komentaru ovih haditha, koji su dio knjige Kitabuttewhid, navodi i pojašnjenje Šejhul Islama ibn Tejmijje:
Kaže šejhul-Islam, a sa ovim su saglasni ostali Islamski učenjaci:
Ovaj hadith i ostali hadithi sličnog značenja, govore o ljudima koji izgovore šehadet i umru na njemu. Kao što je Poslanik, sallallahu alejhi we selleme, uslovio u jednom hadithu: „Iskreno, svim srcem, ne sumnjajući u njega (u šehadet), uz istinoljubivost i duboko ubjedjenje .“
Suština tewhida ogleda se u potpunoj predanosti svog duha Uzvišenom Allahu. Pa ko posvjedoči da nema drugog boga osim Allaha iskreno, svim svojim srcem, ući će u Dzennet. A iskrenost se ogleda u potpunoj predanosti svog srca Allahu Uzvišenom, i u iskrenom i istinskom pokajanju od svih grijeha. Samo ako čovjek umre u ovakvom stanju će postići radosno obećanje iz haditha. Tewatur predaje ukazuju da će izaći iz vatre ko kaže la illahe illallah, a u njegovom srcu bude bilo hajra koliko teži jedna dlaka, i ako u njegovom srcu bude bilo hajra koliko teži jedno zrno gorusice, i ako u njegovom srcu bude bilo hajra koliko teži najmanji trun. I došlo je u tewatur predajama da će mnogi koji su izgovarali la ilahe illallah ući u vatru, a da će na kraju izaći iz nje. Te da je Allah zabranio vatri da gori tragove sedžde Ademovih potomaka. Iz posljednje predaje se vidi da su oni klanjali, činili su sedždu Allahu. I prenosi se u tewatur predajama da je Allah zabranio vatri da gori čovjeka koji kaže la ilahe illallah Muhammedun rasulullah, međutim ove riječi imaju svoje teške uslove i ograničenja. Većina onih koji ih izgovaraju, neznaju za Ihlas. i većina onih koji ih izgovaraju to rade samo zbog taqlida (slijepog slijeđenja) i adeta (običaja). Nisu okusili slast imana, niti vedrinu i istinsku radost srca. Ovo je stanje većine onih kojima se smrt primakla, kao i većine onih koji su nastanili kaburove. Ovo stanje opisuje hadith: „Čuo sam ljude da nešto izgovaraju pa sam i ja to izgovarao“.(Hadis el Berra'a ibn 'Aziba kojeg bilježe ashabussunen i drugi, o kušnji u kaburu) Većina postupaka i djela ovih ljudi zasniva se na slijepom slijedjenju i oponošanju ljudi koji su kao i oni. Oni su najbliži Riječima Uzvišenog: „Mi smo našli prijetke naše na vjeri, i mi njihove stope slijedimo“ . (23, 43)
Stoga, nema suprostavljanja i kontradiktornosti među hadithima. Ako neko izgovori šehadet uz ihlas (iskrenost) i potpuni jeqin (duboko i čvrsto ubjedjenje) , nemože ustrajati na grijehu. Jer, iz njegovog potpunog ihlasa i jeqina obavezno mora proizaći da mu je Allah draži od svega drugog. Tako da u njegovom srcu u potpunosti nestaje želja za onim šta je Allah zabranio, i u potpunosti nestaje odbojnost prema onome šta je Allah naredio. E ovo je taj koji će biti ''zabranjen'' vatri (iz haditha), iako je prije toga imao grijeha. Jer ta tewba (pokajanje), ta ljubav i taj jeqin, ne ostavljaju grijeh a da ga ne izbrišu, isto kao što svjetlost dana ''obriše'' tmine noći . Čovjek koji upotpuni i ''očisti'' svoje izgovaranje (šehadeta), dotle da ga on sačuva i udalji od velikog i malog širka, takav nikako ne može biti od onih koji su ustrajali na grijesima. Zato će mu se grijesi i oprostiti, i radi toga će biti „zabranjen“ vatri. A ako bi ih izgovarao na takav način da se oslobodi velikog širka ali ne i malog, a nakon toga ne počini ništa od djela koja bi porušila (šehadet) -onda su njegov šehadet dobro djelo kojem se nemože suprostaviti nijedno loše djelo. Ono će biti teže (prevagnuće) na Mizanu (Vaga na Sudnjem Danu koja će mjeriti dobra i loša djela Op.p.) od svih loših djela, kao što je došlo u hadithil bitaqa-u (u hadisu koji govori o ceduljici sa la illahe illallah), i biće ''zabranjen'' vatri. Medjutim, njegov stepen u dzenetu biće snižen shodno njegovim grijesima. Za razliku od onog kome loša djela budu teža (bude ih imao više, nadvladaju op.p) od dobrih, a ustrajao je u tom stanju, - on će neminovno ući u vatru. A čovjek može izgovarati la ilahe illallah , očistivši se od velikog širka, a ne umrijeti na tome; naprotiv nakon toga (izgovaranja) može počiniti grijehe koji će nadjačti njegov tewhid -najveće dobro djelo. Dok je izgovarao šehadet bio je iskren, ali je počinio loša djela koja su mu olakšala (tj umanjila) tewhid i oslabila mu ihlas. A time je „plamen“ njegovih grijeha ojačao dotle da mu je izgorio dobra djela i tewhid. Za razliku od el mukhlisa el mustejqina (iskrenog i čvrsto ubjedjenog). Njegova dobra djela nemogu osim da nadvladaju loša, i on ne može biti od onih koji su ustrajali na grijesima. Ako umre na tome, zasigurno će ući u Džennet.
Bojati se za onog ko je iskren, da ne počini loše djelo koje će prevagnuti tako što će oslabiti njegov iman, dotle da će prestati da izgovara šehadet uz iskrenost i ubjedjenost koja ga je čuvala od svih loših djela. Bojati se za njega od velikog i malog širka. Ako se sačuva od velikog, ostaće pri njemu mali širk; pa će još i tome pridodati grijehe, koji će nadvladati nad dobrim djelima. Jer grijesi slabe Iman i Jeqin, pa i riječi la illahe ilallah budu lakše, a srce bude lišeno iskrenosti. Zbog svega navedenog , onaj ko izgovara šehadet biva kao onaj ko bunca ili onaj ko spava. Ili poput onog ko uljepša glas dok uči ajet iz Kurana, bez da osjeti slast. Ovakve osobe ne izgovaraju šehadet uz potpunu istinoljubivost i ubjedjenje. Naprotiv uz njih čine grijehe koji se suprostavljaju tome. Izgovaraju riječi šehadeta neiskreno i bez ubedjenja, na tome žive i na tome umiru. Sakupili su mnogo rdjavih djela (tj. grijeha) koja im zabranjuju ulazak u Dzennet. A kada se namnože grijesi jezik i srce ogrube , čovjeku postanu (riječi šehadeta) teške za izgovaranje. Dobra djela ovakvom čovjeku postanu mrska (odbojna), slušanje Kur'ana mu postaje teško, raduje ga spominjanje i govor o nečemu drugom mimo Allaha, smiruje ga batil (laz, nesitina, ništavne stvari i bekorisne), osladi mu se ruzan govor i druženje sa nemarnima, i omrzne mu se druženje sa nosiocima istine. Ovakvi ljudi kada izgovaraju šehadet njihov jezik izgovora ono što nije u njihovom srcu, i njihova usta izgovaraju ono što im djela ne potvrdjuju.
Rekao je el Hasan: „Nije iman u kićenu i priželjkivanju (maštanju), već je iman ono u šta je srce ubjeđeno a šta djela i postupci potvrde. Pa ko govori hajr i radi hajr biće mu prihvaćeno, a ko govori hajr a radi šerr, neće mu biti prihvaćeno“ .
Rekao je Bekr ibn 'Abdillah el Muzenni (Učenjak i pobočnjak poznat po skromnosti i ćutljivosti, i prihvatljivoj dovi. Bio je poznati zahid, prenosio je hadis od mnogih Ashaba i Tabi'ina, radijallahu anhum. Njegova poznata izreka je i: „Niko nije kao ti, o sine Ademov! Ništa te ne sprečava od vode i mihraba, da se abdestiš kad zaželiš a zatim staneš pred svojim Gospodarom. Te sa Njime razgovaraš bez prevodica i hidzaba (prepreke izmedju tebe i njega): „Nije vas pretekao Ebu Bekr u postu i namazu, već onim šta mu se u srcu ustalilo.“
Dakle, čovjek može izgovarati la ilahe illallah i ne izvršavati obaveze tih riječi. Štaviše, uz njih može činiti grijehe, iako je bio iskren i ubjedjen. Medjutim, uz grijehe koji su oslabili njegovu iskrenost i ubjedjenost, pripojiće se i mali širk u djelima. Što će rezultirati da će ovakvo stanje i loša djela preovladati nad tim dobrim djelom (nad njegovim la ilahe illallah), te će umrijeti kao musirr (onaj koji je ustrajao) na grijesima. Nasuprot onog ko ih izgovara uz iskrenost i ubjedjenje, te nije ustrajao na grijesima. Njegov će tevhid, koji opstoji na iskrenosti i ubjedjenosti, prevagnuti nad lošim djelima.
Zato, oni koji izgovaraju šehadet, a koji će ući u vatru:
-Ili ga nisu u potpunosti iskreno i sa ubjedjenjem izgovarali, dotle da bi im se suprostavio lošim djelima i bio teži od njih,
-Ili su izgovorili la illahe illallah ali su nakon toga počinili loša djela koja su nadvladala nad dobrim, zbog toga je oslabio njihov sidk i jeqin. Nakon toga više nisu izgovarali la ilahe illallah uz potpunu istinoljubivost i ubjedjenje, jer su grijesi ti koji su to oslabili u njihovim srcima. Pa izgovaranje (la ilahe illallah) kod ovakvih nije dovoljno jako da bi izbrisalo grijehe, te da na kraju pretegnu dobra djela (na mizanu).
Nema komentara:
Objavi komentar